Probudio sam se naglo, kao mnogo puta ranije pri svakom jačem zanošenju auta. Trenutno buđenje i otvaranje očiju.
Stražnji dio auta vrluda lijevo-desno. Središnja ograda promiče gadno blizu. Vozač psuje jelena i pokušava, pokušava, pokušava... Na trenutak izgleda da će uspjeti. Impuls udesno je suviše snažan. Slika naglo bježi na lijevo - to nas naš rep, koji straga izbija nalijevo, okreće nadesno. Više ne vidim autocestu - okrenuti poprijeko jurimo ka njenom desnom rubu. Snijeg i golo drveće tik pred nama. Dižem ruke i obavijam ih oko glave, preko očiju - toliko sam puta to u mislima vježbao.
Ovo nije san - suptilni me mehanizam podsvijesti neće zaštititi kada smrt postane neizbježna. Ovo je realnost koja se punom snagom nastavlja, doduše sada bez slike. Zvuk i silina pokreta. Struganje, cviljenje, potresi, udaranje. Ovako sam zamišljao prisilno slijetanje. Kada će prestati, kada će konačno prestati to strašno iščekivanje nečega što će se probiti do mene - ograde, drveta, grane, stuba?
Na kraju - T i š i n a. Spuštam ruke i otvaram oči. Prošlo je.
U jakom svjetlu farova vidim bjelinu snijega, gusto prošaranu ogoljelim drvećem. I dalje gledam pred sebe. Kao iz daljine čujem glas vozača - "Borute, Borute, jesi li dobro - da li si ranjen?!".
Nešto se neobično i još nedoživljeno odvija unutar mene. Vidim da glavom nisam ni u što udario. Nije mi ni mučno kao što zna biti kod potresa mozga. A ipak, osjećam se kao da sam resetiran, kao da se sistem tek diže. U meni nema snage za ustajanje, niti volje da odgovorim. Polako, savim polako, u tišini, povučen u sebe, sistem kao da se provjerava i postepeno aktivira, sagledava situaciju, ne želeći pri tome biti prekinut.
Vozač se nekako čudno i komplicirano izvlači sa sjedišta. U njegovom glasu već jasno osjećam paniku zbog mene. Okrećem glavu i javljam mu se. Dok govorim kako sam u redu, uočavam prve neobičnosti. On stoji na unutrašnjoj strani vratiju, a glava mu je pored mene. Vjetrobransko staklo pred njim je popucano, ulubljeno i slabo providno. Okrećem glavu na drugu stranu - kako to da sam prozor na mojim vratima imao otvoren, u ponoć, ispod nule? Uh, naravno da nisam, prozorskog stakla jednostavno više nema. Mrdam vilicom i osjećam dva malecka komadića pod zubima. Vadeći ih, nekako sam sretan da je to staklo, a ne moji zubi.
Kroz prozor gledam u grane i tamno srebrnasto nebo punog mjeseca koji se ne vidi. Počinjem shvaćati - naš auto leži na lijevom boku. Moje prozorsko staklo je neznano gdje, kao da ga nije ni bilo, možda razneseno nekom granom. Rukom prolazim kroz kosu i pod slabim svjetlom (ili je to već bilo svjetlo kabine?) vidim krv. Da li iz čela ili prstiju - ne znam? Po dijelu čela lagano pečenje. Staklići u kosi i pomalo u koži. Ruke i noge su mi teške i spore - gravitacija djeluje u neočekivanim smjerovima.
Vozač se pored mene izvlači kroz moj prozor, podiže vrata sa vanjske strane i pomaže mi da se iskobeljam. Farovi i dalje svijetle punom snagom; primjećujem da radio ustvari i dalje svira. Tijelo me sve bolje služi. Vidim da je motor ugašen, ništa se ne vrti, ništa ne gori. Desna strana auta, na kojoj stojim, ulubljena je, nevjerojatno skliska i pretjerano visoko od tla.
Otkrivam da mi oko struka nema pojasa s dokumentima, karticama, ključevima. Hvata me panika. Pasoš mi je, igrom slučaja, u džepu od košulje, ispod veste. Kolega se spušta natrag u auto, nalazi pojas i dodaje mi ga zajedno s torbom u kojoj mi je laptop. Vidim da su mu ruke krvave više no meni.
S moje visine, sa automobila, vidim kolnik. S vremena na vrijeme prođe automobil ili kamion. Dižem i spuštam obje ruke - ništa. Ne staje nitko. Oni naš auto ne mogu vidjeti, a vjerojatno ni mene, neosvijetljenog. Pogled na drugu stranu - sredina naše haube, onako vertikalne, skoro dotiče jedno stablo.
Još jedna torba s laptopom i još jedna s dokumentima stižu do mene. Ređam ih po klizavim stražnjim desnim vratima, pazeći da se ne stropoštam u dubinu. Hladno mi je i treba mi kaput. Stiže i on i ja ga navlačim bez oklijevanja. Kolega ponovo izlazi i skače u dubinu, u kojoj se nazire granje na snijegu. Noge mu preživljavaju, ali je snijeg gadno dubok. Spuštam mu torbe. Sjedam na rub automobila, i odvažujem se skočiti. Snijeg je zaista dubok - zato valjda i moje noge preživljavaju. Zato smo, valjda, ja i on još uvijek živi.
Uzimam dio torbi i pratim ga, mukotrpno savladavajući nekoliko metara visine, snijega i granja. Konačno smo obojica na kolniku. Rub zaustavne trake je u snijegu, zaleđen i sklizak. Automobili povremeno prolaze. Nitko se ne zaustavlja. Još je uvijek opasno.
Dobra vijest - kolega mi viče da vidi benzinsku stanicu. Stvarno, tristotinjak metara od nas je velika stanica s dućanom. Dok napredujemo prema svjetlu, obuzima me osjećaj da su anđeli još uvijek svuda oko nas i trude se, koliko već mogu.
Neobično je radovati se što si živ.